Unutarnji kritičar – kočnica na putu prema uspjehu

Datum objave: 21.01.2013Datum objave: 18.02.2013

Svi mi ponekad imamo onaj mali glas u glavi koji nam govori da nešto ne radimo dobro, upozorava nas, koči, kritizira i ne da nam mira. Da, nekad se radi o našoj intuiciji koja nas vodi. No, ovaj dio koji kritizira nije intuicija i uglavnom nas onemogućuje u našem osjećaju da nešto možemo, znamo i da vjerujemo u vlastiti uspjeh. Unutarnji kritičar ima i svoju korisnu ulogu, no uglavnom je u ulozi sabotera. Ipak, postoje načini da mu se odupremo.

Unutarnji kritičar – kočnica na putu prema uspjehu piše: Sunčana Rokvić, magistra psihologije

Kritičar potječe iz našeg djetinjstva

Odrastajući, dobivali smo razne poruke i evaluacije nas samih te našeg rada i postignuća od roditelja, obitelji, učitelja, prijatelja i još mnogih vrlo važnih i potpuno nevažnih ljudi. Sve je to ostavilo trag u nama i dan danas utječe na naše razmišljanje, percepciju svijeta i nas samih te naše samopouzdanje. Najčešće taj mali glas iznutra koji nas obeshrabruje nema veze s našim svjesnim viđenjem sebe te našim iskonskim vrijednostima. On jednostavno ponavlja riječi koje nam je jednom davno netko rekao i uspješno nas obeshrabrio. No, unatoč unutarnjim kolebanjima, možemo biti uspješni i puno više od toga. Moji demoni su moja unutarnja previranja, koja su karakterna, potječu od odgoja - to je moje samokritičko preispitivanje sebe i vlastitih kapaciteta. Držim se svoje struke, ulažem u znanje, prihvaćam izazove, ali ne izvan okvira svojeg obrazovanja i iskustva.... stremim uvijek prema koraku dalje, imam entuzijazam i volju da svojim djelovanjem ostavim trag – bez obzira da li je to kroz karijeru, majčinstvo… I u tome, svakodnevno dokazivanje je moj prirodni put. I zato je meni moje preispitivanje teža prepreka.“, izjavila je Tamara Obradović Mazal, zamjenica ministra gospodarstva, na panel-diskusiji u sklopu projekta „21 put prema uspjehu“ te time ukazala na mogućnost uspjeha unatoč postojanju unutarnjeg kritičara.

Kritičar nas štiti, ali i sputava

Iako se uglavnom radi o razmišljanjima koja nisu izvorno naša, unutarnji kritičar nas štiti od neuspjeha. Samim time što nas obeshrabruje i potiče na odustajanje, čuva nas od moguće boli, rizika i razočaranja koja bi nam se mogla dogoditi ako se odlučimo krenuti u ostvarivanje svojih namjera, ciljeva i želja. To je jedan od obrambenih mehanizama koje smo izgradili još u djetinjstvu, no koji nam je i prirođen kao ljudskoj vrsti. Nadovezuje se na strah od nepoznatog, novog i nepredvidljivog. Vrlo je razumljiv i vrlo prirodan. Ne treba bježati od unutarnjeg kritičara niti ga pokušati demantirati. Za početak je važno znati da možda je, ali možda i nije u pravu kad nam prognozira neuspjeh. To nam daje znanje i moć da nastavimo dalje u svom aktiviranju, poduzimanju i djelovanju.

I kritičaru trebaju granice i osvještavanje

Jednom kad smo posumnjali u istinitost toga što nam naš unutarnji kritičar sugerira, na dobrom smo putu da dobijemo bitku. Jedan od načina da se suočimo s unutarnjim glasom koji je nastao kao zbir nekad davno skupljenih nepodržavajućih i demotivirajućih glasova je da nas samo njegovo postojanje motivira da mu dokažemo da je u krivu. Tu strategiju podijelila je s nama Jadranka Boban Pejić, suvlasnica i direktorica poduzeća Biovega,:  „I dan danas ako hoćeš kod mene nešto izazvat recite mi „ne može“. To buntovništvo koje me prati, obilježava me od djetinjstva. I valjda zbog toga nisam tražila potvrdu od okoline za ono što radim. Kroz godine rada izgubiš taj osjećaj da te zanima što netko misli. Mogu raditi na tome da budem bolja, ali u suštini sam ono što jesam. Kada se čovjek prihvati onime što je, sa svim manama i vrlinama, onda ti nije potrebna potvrda izvana. Nadalje, poslužiti nam može i vraćanje u prošlost i prisjećanje čije su to riječi koje odzvanjaju u našim glavama. Jadnom kad otkrijemo izvor i uzrok naših „crnih misli“ možemo toj osobi ili osobama reći što mi zaista mislimo o njihovim izjavama. Možemo se suprotstaviti, ne na način da ih idemo demantirati, iako i to može ponekad koristiti, već da se iskreno suočimo s njima i prihvatimo da ne moraju apsolutno svi ljudi vjerovati u nas kako bismo bili uspješni. Ne moraju čak niti oni koji nam puno znače i od kojih očekujemo i tražimo podršku. Dovoljno je da u sebe vjerujemo mi sami da zakoračimo malim koracima prema uspjehu. Na tom putu vrlo vjerojatno će nam se pridružiti i drugi koji vjeruju u nas, a jedino nam je njihova podrška i bitna.

A ako se sada pitate kako izaći na kraj s ovim opipljivim teškim i demotivirajućim okolnostima koje se nalaze na našem putu prema uspjehu, vodite se riječima Zore Subotić, psihologinje i psihoterapeutkinje: „Osjećaj uspjeha nije događaj – to je razvojni proces kojim se budimo i koji živimo… priča o uspjehu danas se projicira na jako puno vanjskog, na puno upitnih modela, otuđenih vrijednosti i odvajanja od onoga što je istinski vrijedno i osobno. Put ka uspjehu često kreće iz neke frustracije. Zato su doba kriza potencijalno vrlo moćna i inspirativna vremena. Takva vremena nas prisile da postanemo više od onoga što smo bili, da  radimo na sebi i razvijemo  se da bi se bolje nosili s vanjskim zahtjevima.“

Sviđa ti se?

Klikni Like ukoliko ti se sviđa ovaj članak.

Pretraži INSIDEOUT

Pretraži

InsideOUT Klub

Prijavite se i uživajte u brojnim pogodnostima!

Prijavi me