Ne moramo biti sveprisutni

Datum objave: 27.04.2012Datum zadnje izmjene: 30.04.2012

Posjećivanje svake nove izložbe i premijere, obilazak klubova koji su in, dva mobitela na stolu, na jednom stalni uvid u profil na Faceu… Što neke od nas tjera da se dovedemo do ruba ludila? Mogućnosti! 

Ponekad prihvaćamo pozive na druženja i ostajemo na njima dulje nego što smo misli samo da ne bismo nešto propustili. Svakom se dogodilo da ode s tuluma nakon ponoći i da se drugi dan, na poslu ili u društvu, prepričava neka luda zgoda od 3 ujutro… Pa gdje smo mi bili?! Kako se to moglo dogoditi?
Ili, počnemo gledati neki film, nakon 15 minuta shvatimo da nas ne zanima, da je nasilan, da nemamo želudac za to. Ali opet, o tom redatelju svi govore, pa na kraju odgledamo film, samo da bismo se nekad mogli uključiti u razgovor o glavnim glumcima, temi, žanru.

Preuranjeno žaljenje

Strah da ćemo nešto propustiti i tako ispasti iz društva često nas tjera da večeri i vikende, umjesto u ugodnim aktivnostima koje nas vesele i opuštaju, potrošimo zureći u nove filmove i objave na društvenim mrežama. Kad takvo ponašanje postane pravilo i njime otvaramo dan, može prouzročiti tjeskobu koju psiholozi definiraju kao strah da ćemo nešto propustiti ili preuranjeno žaljenje. Taj strah raste kako rastu mogućnosti koje nam se pružaju da radimo, imamo, gledamo, budemo - nešto drugo.

Mogućnosti pojačavaju tjeskobu

Strah da će nam nešto promaknuti nije novi fenomen, tumače psiholozi, ali se s pojavom interneta pojačao, da bi ga društvene mreže dodatno raspirile. U vrijeme kad se godišnje pojavilo pet vrhunskih filmova i CD-a,10 knjiga i dvije kazališne premijere i kad smo o tome pričali na subotnjoj kavi, nismo imali dojam da nešto propuštamo - sve smo stigli pogledati, preslušati i pročitati. Danas se sve spomenuto može zbiti u mjesec dana i o svemu komuniciramo odmah, jer možemo odmah i stalno biti online.

Socijalne mreže kao potpaljivač

Platforme koje nude trenutačni uvid u ono što drugi rade, u njihove statuse i živote potiču nas da se stalno uspoređujemo s drugima i važemo što nismo postigli ili napravili, što nemamo, gdje nismo bili.  To pak može potaknuti negativna razmišljanja, samopodcjenjivanje, nezadovoljstvo svakom odlukom i izborom.

Naravno, mnogi su ljudi na to otporni - jednostavno, vole vidjeti što rade drugi i ništa više. No, ima i onih koji počnu živjeti tuđe živote, što može biti jako iscrpljujuće. Ili se, još gore, umjesto da nešto naprave, počnu brinuti zbog onoga što nisu napravili.

Treba naći mjeru, kao i uvijek

Nema ništa strašno u tome ako propustimo nekoliko sati sna da bismo se u petak navečer družili s prijateljima na mreži. Ili u subotu otišli u kazalište, a u nedjelju u kino. Pod uvjetom da je to život koji želimo živjeti i da to radimo zato što nas zanima, a ne zato što to rade i svi drugi.
Strah da će biti isključeni iz društva ako ne slijede primjer ostalih i ne rade što i oni posebno je izražen kod tinejdžera. No, hoće li se taj strah pretvoriti u tjeskobu koja će nam otežavati život i povećavati stres, više ovisi o osobnosti nego o dobi.

Ljudi zadovoljni sobom i onim što su postigli neće se uspoređivati s drugima i u tom samozadovoljstvu možda će nešto i propustiti. Oni nesigurniji i nezadovoljni pokušat će stalno biti posvuda, u strahu da nešto ne propuste. U oba slučaja potrebno je naći mjeru, kao i u svemu u životu. Dobar način da se u tome uspije je živjeti ovdje i sada, za sebe, a ne stalno viriti u tuđe živote.

Foto:photostock

Sviđa ti se?

Klikni Like ukoliko ti se sviđa ovaj članak.

Pretraži INSIDEOUT

Pretraži

InsideOUT Klub

Prijavite se i uživajte u brojnim pogodnostima!

Prijavi me