Frustracija i ispadi bijesa roditelja

Datum objave: 03.01.2014Datum objave: 24.02.2014

Roditeljstvo ima svojih lijepih i čarobnih te teških i frustrirajućih strana. Sasvim je normalno i očekivano da kako mališani imaju ispade bijesa, tako i roditelji imaju buru emocija i ne znaju što i kako s njima. Problem nastaje kad tu buru emocija ne znaju kontrolirati i počnu se ponašati iz ljutnje, frustracije i bijesa.

Frustracija i ispadi bijesa roditelja Piše: Sunčana Rokvić, magistra psihologije

Normalno je da se roditelji naljute na svoju djecu, budu frustrirani, jadni, nemoćni, zabrinuti i još mnogo toga. Važno je imati na umu da je ponašanje roditelja model koji djeca gledaju i iz njega uče. Ako se roditelji nisu naučili kontrolirati svoje ponašanje i ponašaju se iz emocija, nije za očekivati da će djeca moći kontrolirati svoje ponašanje i tako ulazimo u začarani krug teških emocija i uzajamne frustracije.

Rade li mi to namjerno?

Roditelji se često muče pitanjem rade li djeca namjerno razne nepodopštine kako bi manipulirali njima. Djeca nisu zločesta i ne bacaju se po podu jer im je zabavno gledati reakciju roditelja. Njihovo ponašanje kad su jako uzbuđeni i pod utjecajem jakih emocija je vođeno traženjem oduška, načina na koji će se smiriti, pustiti emocije van, pronaći svoj mir i sigurnost.

 

Empatija pomaže



Kad djeca imaju svoju malu predstavu vikanja, plakanja, vrištanja i bacanja po podu jer im roditelji nešto nisu dali i slično, pomaže ako su roditelji u tom trenutku svjesni da djetetu nije lako, da mu je potrebna pomoć. Pomaže ako su u stanju suosjećati s djetetom, umjesto da krive dijete da je razmaženo, plače bez razloga i tome slično. Djeca uvijek imaju razlog za plakanje i on je njima vrlo velik, često u skladu s intenzitetom njihova plača. Pokušajte zamisliti koliko je djeci teško odgoditi zadovoljstvo, pričekati, pomiriti se s činjenicom da nije onako kako oni žele. To je teško i nama odraslima koji smo dovoljno zreli za te procese, a kamoli djeci koja niti razumiju u potpunosti što se od njih očekuje niti znaju kako jer još nisu razvili potrebne vještine.

Kad se uspijete uživjeti u ono što se događa djeci uslijed jakih emocija imat ćete više snage, strpljivosti i upornosti u učenju djece kontroli ponašanja kad su jake emocije u igri na vlastitom primjeru.

Čuvajte vlastite granice

Djeci su potrebe jasne granice te da znaju što mogu očekivati od roditelja, kako će roditelji reagirati u određenim situacijama. Stoga je važno da roditelji budu dosljedni u primjeni kućnih pravila i da ta pravila budu jasna i svima poznata. Na taj način i roditeljima postaje jasno koje su njihove vlastite granice te se neće pogubiti u nagovaranju malih slatkih okica. Bitno je da se pravila postavljaju zajednički i da se oko većine stvari može pregovarati. Kad je u pitanju neka opasnost, tada nema prostora za pregovore. Tada je odgovornost roditelja da prekine aktivnost znajući da slijedi plač i bijes. Čuvati granice znači pokazati djetetu kad je došlo do granice na način da prekinemo neku aktivnost mirno, bez vikanja, nježnim i podržavajućim tonom uz najavu: znam da ćeš se sada naljutiti, ali tu je moja granica i ja mogu podnijeti tvoju ljutnju i tvoju reakciju u toj ljutnji.

 

Duboko disanje, pauza i brojanje



Dobro je samome sebi izreći na glas što se događa. Ponoviti si da je u redu da vaše dijete bude ljuto na vas. Da je njegovo bacanje reakcija u ljutnji i frustraciji te da trenutno ne zna drugačije. Roditeljima pomaže da u situaciji dječjeg bijesa obrate pažnju na disanje jer djetetu ne mogu pomoći dok se ne ispuše. Možete osvijestiti svaki dio svog tijela, produbiti dah, osjetiti čvrstu podlogu pod nogama. Ako to ne pomaže i osjećate kako u vama raste ljutnja, frustracija , nemoć, što god, uzmite pauzu i izađite ispred sobe, u drugu sobu, samo recite djetetu gdje ste i da vam treba pauza. Također, možete brojati, pjevati si neku pjesmicu u mislima, misliti na nešto veselo i smiješno i slično.

 Oprosti je zaista čarobna riječ

Koliko god imali razumijevanja, roditelji su samo ljudi i ponekad im se dogodi da prijeđu svoje granice, nemaju strpljenja, naljute se, viču. Tada je važno kad se tenzije smire, prići djeci i ispričati se. Djeca ne moraju oprostiti niti se moraju pomiriti s roditeljima. Sam čin isprike pokazuje da je normalno griješiti, da i roditelji griješe te da je važno kad pogriješimo pokazati da nam je žao, ispričati se i pokušati pronaći način u suradnji s osobom koju smo povrijedili kako da se iskupimo. I opet na svom primjeru učimo djecu činiti i ispravljati pogreške.

 

Foto: Sheknows.com i Blogspot.com

Sviđa ti se?

Klikni Like ukoliko ti se sviđa ovaj članak.

Pretraži INSIDEOUT

Pretraži

InsideOUT Klub

Prijavite se i uživajte u brojnim pogodnostima!

Prijavi me