Anksioznost i krivnja roditelja

Datum objave: 22.01.2014Datum zadnje izmjene: 22.01.2014

Često pitanje koje si roditelji, posebice majke, postavljaju je jesam li dovoljno dobar roditelj svom djetetu? To pitanje dolazi s roditeljstvom u paketu. No, umjesto da stremimo savršenstvu, priznavanje vlastitog osjećaja krivnje i anksioznosti može nas učiniti još boljim roditeljima.

Prihvaćanje djetetovog nezadovoljstva

Gotovo svako dijete na majčin odlazak iz kuće ima reakciju mamice nemoj ići. A mama mora ići na posao, u trgovinu ili jednostavno želi izaći s prijateljicama, prošetati sama i slično. Na djetetov vapaj automatski se u majkama rađa osjećaj krivnje, pomisao da nisu dobre majke te osjećaj težine jer su njihova djeca nesretna. Odluka majke da radi, da izlazi, bavi se nekim hobijima i slično može biti suprotna od želje djeteta i činiti dijete nezadovoljnim. To će vjerojatno utjecati i na odnos majke i djeteta i nastat će neke promjene. No, važno je svojim primjerom pokazati djeci da je sasvim normalno da smo nekada nezadovoljni i da stvari nisu uvijek onakve kako bismo mi to željeli. Ako se trudimo svim silama ne dopustiti da nam dijete bude nezadovoljno, u stvari ga hendikepiramo za život u svijetu odraslih i činimo nesposobnim za nošenje s vlastitim nezadovoljstvima i neuspjesima.

Idealna slika nametnuta izvana

Slika idealne žene i majke jako se ističe u medijima te se od žena očekuje savršenstvo i posvećenost u svim segmentima njihova života. Mediji rade i dodatni pritisak nametanjem standarda uspješnosti poput organske prehrane, opasnosti cijepljenja, opasnosti od bolesti te raznih drugih stvari koje vrebaju na djecu. To stvara ogromnu anksioznost te osjećaj krivnje kad zbog nedostataka vremena recimo djetetu damo da jede neku kupovnu kašicu, a ne nešto što smo sami uzgojili i pripremili. Preispitivanje rade li dobro je stalno prisutno u životu većine roditelja. Umjesto preispitivanja svojih postupaka i odluka, važno bi bilo preispitati uzroke osjećaja krivnje i anksioznosti. Možete se zapitati što je vama zaista važno, koju će poruku vaše dijete dobiti iz nekog vašeg postupka te jeste li vi u redu s tom porukom. Nije moguće biti savršen roditelj, već je važno i griješiti i ispričati se. Na taj način roditelji uče djecu da je normalno pogriješiti i da su i oni ljudi, a ne neka savršena bića koja su djeci uzor. Ako dijete za uzor ima savršenog roditelja, imat će velikih problema s vlastitim pogreškama i neuspjehom te će misliti da nešto  s njim nije u redu.

Loša strana savršenstva

Za početka, nemoguće je biti savršen roditelj i nikada ne osjetiti krivnju i anksioznost vezano za odnos s djecom. Ako majka stalno podnosi žrtvu za dobrobit svoje djece, odriče se svojih želja, vremena za sebe pa i svojih potreba, neće djecu naučiti otpornosti i neovisnosti. Najbolji način da ih to nauči je da im svojim ponašanjem demonstrira zdravu potragu za vlastitim ispunjenjem koja vodi otpornosti i neovisnosti odraslih osoba. Kad činimo sve samo da nam djeca ne bi bila nezadovoljna, tužna nesretna, učimo i da je to najgora stvar koja im se može dogoditi. Roditelji koji kompenziraju svoj osjećaj krivnje jer rade i slično tako što pretjerano daruju svoju djecu i pretjerano im pomažu, ništa ne ostavljaju njima da naprave, zapravo djeci odašilju poruku da misle kako ona nisu sposobna ništa učiniti sama i ni za što se sama pobrinuti. Kad roditelji teže perfekcionizmu, velika je vjerojatnost da će odgojiti djecu koja imaju iste težnje i koja će biti kao i roditelji pod velikim utjecajem krivnje, anksioznosti i nezadovoljstva jer ne uspijevaju doseći nemoguće ideale. Krivnja i anksioznost mogu biti pomagači u određivanju vlastitih prioriteta, ali nikako ne jednosmjerni pokazatelj da nešto radimo krivo i loše svojoj djeci.  

 

Foto: Roditelji.hr

 

Sviđa ti se?

Klikni Like ukoliko ti se sviđa ovaj članak.

Pretraži INSIDEOUT

Pretraži

InsideOUT Klub

Prijavite se i uživajte u brojnim pogodnostima!

Prijavi me