Djeca u najranijoj dobi neustrašivo istražuju svijet, ne boje se nepoznatih ljudi, vesele se i bezbrižno smiju gotovo svemu što vide. Roditelji često ostaju zatečeni i u čudu kad njihova djeca od jednom ne žele neke ljude u blizini, plaču, protestiraju. Strahovi se kod djece razvojno javljaju određenim tempom i s konkretnim uzrokom. Postoji određeni uzorak koji nije isti kod svakog djeteta te neka djeca ne pokazuju razvojno očekivane strahove što je također normalno. Razvojni strahovi povezani su sa sazrijevanjem djeteta i njegove percepcije okoline i mogućnosti mišljenja i shvaćanja. Tako se dijete u najranijoj dobi kad ne razumije da predmeti i osobe postoje i kad ih ono ne vidi, boji da će ostati bez majke, odnosno osoba koje skrbe o njemu. Također, boji se i da će ono prestati postojati. Kasnije, kako dijete shvaća da svojim ponašanjem može mijenjati tuđe raspoloženje, može se početi bojati da će zbog nekog njegovog ponašanja ostati bez bliskih osoba. To se najčešće očituje u djetetovom osjećaju krivnje kad se dogodi nešto loše osobi koju voli, kućnom ljubimcu, kad se roditelji razvode i slično. Strah od nepoznatih osoba javlja se kad dijete postaje svjesno i može razlikovati ljude koje poznaje i one koji su mu novi te tada najviše reagira prema izrazu lica osobe koja se o djetetu skrbi. Tako primjerice kad upoznajemo dijete s nekom novom osobom, važno je da joj mi pokazujemo naklonost, sviđanje, pažnju i bliskost jer će nas dijete vidjeti i osjećat će se sigurno u prisutnosti te osobe. Strahovi od nekih čarobnih bića i događaja povezani su s razvojem dječje mašte i najviše su prisutni u periodu kad djeca ne mogu razlučiti zamišljeno od stvarnog i mogućeg.
Najčešća reakcija roditelja na dječji strah je da se nemaju čega bojati, da je sve u redu, da su uz njih sigurni. Svakako je važno djetetu povećati osjećaj sigurnosti, no to nećemo postići ako negiramo djetetov strah. Time mu dajemo informaciju da mi znamo da nema opasnosti, ali dijete i dalje osjeća strah i kako smatra da smo mi odrasli nepogrešivi i uvijek u pravu, mora da nešto s njim nije u redu. To može dodatno povećati strah. Nadalje, strahovi su često iracionalni te kada se mi odrasli bojimo visine, činjenica da nam netko drugi priča da se on ne boji i da se niti mi ne moramo bojati, čak niti čvrsto zatvorena vrata, visoke ograde i slično, neće odagnati naš osjećaj straha. Kod straha je potrebno reći da vidimo da se dijete boji, reći čega se boji i da je nama u redu da se ono boji. Da nas nije strah, ali da razumijemo tu emociju. Da smo se i mi nečega bojali i da smo tu da pružimo pomoć, utjehu, sigurnost. Na taj način razumijemo i podržavamo dijete, ali ne podržavamo strah.
Foto: Mojedijete.com
Klikni Like ukoliko ti se sviđa ovaj članak.