Obični ljudi sa specifičnim znanjima

Datum objave: 22.03.2012Datum zadnje izmjene: 23.04.2012

RAZGOVOR: Tatjana Gjurković, psihologinja, suosnivačica i voditeljica Centra za promicanje transakcijske analize Proventus

Dogovarajući se za razgovor s Tatjanom Gjurković, psihologinjom i certificiranom terapeutkinjom igrom iz Centra Proventus, pitali smo možemo li je predstaviti kao osobu koju poput nas ostalih muče dvojbe, koja se propituju o svojim postupcima, podložna je stresu i tjeskobi. Spremno je pristala, uz objašnjenje: „Slažem se da živote psihologa i psihoterapeuta treba približiti široj javnosti, kako ne bi ispalo da smo mi neki sveci-bogovi koji znaju i umiju sve. Mi smo samo obični ljudi sa specifičnim znanjima“.

Kako vam ta specifična znanja osobno pomažu da se nosite sa svakodnevnim izazovima? Kad biste trebali izdvojiti emociju koja vas najčešće muči, što bi to bilo i kako se s njom hvatate u koštac?

- Znanja i vještine koje sam stekla tijekom četverogodišnje edukacije iz transakcijske analize te edukacije iz terapije igrom, uz određen broj sati individualne psihoterapije, u svakodnevici mi pomažu da bolje razumijem svoja unutarnja stanja, osjećaje i potrebe. Jedan od najčešćih osjećaja koji mi se budi je anksioznost, odnosno strah hoće li biti onako kako sam si ja zamislila. Znanja i vještine koje imam pomažu mi da se smirim, da si dam dozvolu da pogriješim i da unatoč tome budem o.k. sama sa sobom. Nitko nije savršen pa tako nisam ni ja. Često mi dugo treba da budem zadovoljna odrađenim poslom, unatoč dobrim kritikama drugih. Tada si, svjesna kako funkcioniram, dopustim da prođe dan-dva, trudeći se da u tom razdoblju samu sebe ne kritiziram nego da budem svjesna da češće „na prvu“ nisam zadovoljna nego što jesam. Kad prođe tih dan-dva, osvrnem se na svoj postupak i utvrdim vlastitu uspješnost, što se moglo popraviti, što je sve utjecalo na to… mnogo smirenija i bez osobnog kritiziranja.

Završili ste edukaciju iz transakcijske analize - psihoterapijske škole koja proučava ljudsko ponašanje i komunikaciju. Zašto imamo toliko problema u komunikaciji, iako stalno komuniciramo pa je pretpostavka da smo već trebali svladati tu vještinu?

- Trebamo prvo naučiti slušati, ali vrlo često ne možemo slušati druge, ako ne znamo slušati sebe, svoje potrebe, osjećaje, stanja. Sve počinje od nas samih, kako je Steve Biddulph u knjizi Tajna sretne djece napisao: prvo osoba treba raditi na sebi, zatim na partnerskom odnosu i tek onda na odnosu s djetetom.

Komunikacijske vještine zvuče daleko jednostavnije nego što u realnosti jesu. One često zahtijevaju samokontrolu, razumijevanje vlastitih osjećaja i potreba, ali i prepoznavanje osjećaja i potreba osobe s kojom komuniciramo.

Primjerice, ako vaš partner ide na poslovni put i znate da ga neće biti nekoliko dana, to u vama može izazivati strah i tugu. No, ako niste u kontaktu s tim osjećajima, možete ga početi kritizirati u posljednjem trenutku te se posvađati neposredno prije puta. Tako će vam možda biti lakše da partner ode - zaželjet ćete da ode i on i vi, no u osnovi, bit ćete tužni i uplašeni, razmišljati kako ćete sami nekoliko dana. Da smo svjesni svojih emocija, mogli bismo reći kako se stvarno osjećamo, dobiti utjehu od partnera - riječ je o samo nekoliko dana koji će brzo proći, dogovoriti se kada ćete se čuti i sl. Tako će se lakše podnijeti rastanak, ponašat ćemo se u skladu sa svojim osjećajima i njegovati bliskost s partnerom.

Prema istraživanjima, svako peto dijete ima poteškoća u emocionalnom razvoju i/ili u ponašanju, a jedan od načina da im se pomogne je i terapija igrom. Je li ta metoda u nas dovoljno prepoznata ili i o dječjim problemima šutimo, kao i o svojima? Kakva su vaša iskustva iz direktnog rada s djecom, ali i roditeljima?

- Terapija igrom u Hrvatskoj je još potpuno nov način rada s djecom o kojoj se sve više govori i piše jer se prepoznaje važnost ranog terapijskog rada za tu dobnu skupinu. Sve više roditelja prepoznaje probleme svoje djece i pokušava im pronaći pomoć, što je vrlo pohvalno. To je, vjerujem, odraz dugogodišnjih napora stručnjaka i isticanja važnosti zdravog dječjeg psihičkog razvoja.

Većina djece jako brzo prihvati ideju da idu na terapiju igrom, što im je prezentirano kao vrijeme samo za njih. Ovisno o djetetovom temperamentu i dotadašnjim načinima funkcioniranja, djeca različito reagiraju na terapeutske intervencije i onda je, u skladu s tim, i proces različit.

Vrlo je važan aspekt rada s roditeljima, bez kojih sve to ne bi imalo toliku težinu. U pravilu, roditelji koji dođu sami motivirani su da poslušaju savjete i čuju što mogu napraviti drukčije. Neki brzo prihvate Biddulphovo stajalište da prvo treba raditi na sebi pa se sami uključe u psihoterapiju. Nekima je draža varijanta da se radi paralelno s djetetom i s njima. Ljudi su vrlo zainteresirani za terapiju igrom i vjerujem da će s vremenom to postati uobičajen način rada s djecom koja imaju različite socio-emocionalne poteškoće.

Razgovarala: Marijana Mikašinović Jambrović

Sviđa ti se?

Klikni Like ukoliko ti se sviđa ovaj članak.

Pretraži INSIDEOUT

Pretraži

InsideOUT Klub

Prijavite se i uživajte u brojnim pogodnostima!

Prijavi me