Trebamo li reći što mislimo?

U kulturi sveopćeg priznavanja teško je povući granicu između zdravog izražavanja sebe i drame privlačenja pozornosti. Je li važnije slaviti vlastitu autentičnost ili zaštititi osjećaje drugih ljudi?

U svijetu Facebook-a, Twitter-a i ostalih kanala komunikacije i dijeljenja sebe s drugima, postavlja se pitanje dijelimo li mi svoju istinu jer smo vjerni sebi i autentični ili nam je samo potrebna pažnja i odobravanje drugih? Paradoksalno je da se pribojavamo otvorenih i iskrenih razgovora licem u lice, a sasvim lako i bez razmišljanja ćemo objaviti na svom profilu da nas je naljutio šef ili da nas je zaprosio partner. Ponekad je dobro procesirati vlastite emocije i misli u samoći te na taj način graditi emocionalnu otpornost, a ne tragati za tuđom podrškom i odobravanjem naših emocija i razmišljanja.

Šutjeti ili biti iskreni?

Znati kad je potrebno šutjeti, a kad iskreno izraziti svoje mišljenje može biti vrlo izazovno. Koliko ste se puta pretvarali da vam je netko drag samo kako ne bi povrijedili osobu? Odrasli smo u uvjerenju da je istina i iskreno mišljenje temelj svih dobrih odnosa. No, primjerice u situaciji kad nam se ne sviđa dečko najbolje prijateljice, lakše je ne izreći istinu i ne izložiti se konfrontaciji. Ponekad je teško biti iskren, posebice ako time riskiramo da ćemo povrijediti nekoga do koga nam je stalo. Istina može biti toksična. Odluka hoćemo li biti iskreni i reći što zaista mislimo ovisi o konkretnoj situaciji. Ne postoji jasna granica kad trebamo reći svoju istinu, a kad trebamo šutjeti. Uvijek je bolje naginjati na stranu govorenja istine jer ako provedemo život zadovoljavajući druge i brinući o njima riskiramo gubitak sebe i svoje autentičnosti. No, iskrenost u nekim situacijama jednostavno nije primjereno rješenje. Primjerice, mama ima novu frizuru koja nam se ne sviđa. Potrebno je zapitati se što biste iskrenošću postigli u toj situaciji. Bi li vam zaista na prvom mjestu bila njena dobrobit, biste joj time samo poljuljali samopouzdanje? Također, u situacijama kad nam se ne sviđa nečiji partner, dužni smo toj vezi dati vremena prije no što kažemo svoje mišljenje, naravno ako nemamo neke konkretne loše informacije. Nitko ne zna što se događa u vezi iza zatvorenih vrata, a posljedice naše iskrenosti mogu biti ogromne.

Iskrenost bez konfrontacije

Ponekad nam je teško reći istinu jer se bojimo ishoda takve situacije. Primjerice, bojimo se otkaza ako šefu kažemo da nam se ne sviđa kako se ponaša prema nama ili ne želimo stvarati nelagodu u obitelji pa držimo za sebe negodovanje oko vikanja naše šogorice na djecu. Govoriti istinu može biti teško, no ne mora nužno uključivati konfrontaciju. Moguće je voditi izazovan iskren razgovor s ljubavlju. Izricanje istine ne mora narušiti odnos među osobama. Uz dobru pripremu možemo povećati vjerojatnost da će takav razgovor imati pozitivan ishod.

Osjetljivost za druge

Postoji tendencija ne govorenje svoje istine kad mislimo da će naša sreća uzrujati druge. Primjerice kad zatrudnimo, a prijateljica nam je nedavno imala spontani pobačaj. Ključ je u osjetljivosti prema drugim ljudima. Ne moramo odmah reći što god nam je na umu, potrebno je znati odabrati trenutak. Zapitajte se što ćete dobiti ako upravo sada budete brutalno iskreni? Bolje recite nešto empatično drugoj osobi kako bi znala da ste ju čuli i onda recite kad osjetite da je primjereno svoju sretnu vijest. Ne trebate naglašavati svoju sreću, no niti ju skrivati jer to može dovesti do zamjeranja i predbacivanja drugima.

Iskrenost može imati pozitivan, ali i negativan utjecaj na odnose i to je važno prihvatiti. Nije u našoj moći kako će drugi ljudi reagirati na našu iskrenost te nismo mi odgovorni za njihove reakcije. Ako znamo da smo dali sve od sebe kako bismo bili iskreni, potrudili smo se. A što više prakticiramo iskrenost, dugoročno ćemo vidjeti sve više pozitivnih pomaka u našim odnosima.

Foto: Imagesbuddy