Vodimo li jubav ili se seksamo?

Datum objave: 14.02.2012Datum zadnje izmjene: 23.04.2012

RAZGOVOR: Profesorica psihologije Ljubica Uvodić Vranić osnovala je prije 15 godina u Zagrebu Udrugu Petkom u 5 koja je postala oaza strpljive i inspirativne komunikacije

Čak je 15 godina profesorici psihologije Ljubici Uvodić Vranić, autorici četiriju knjiga, redovitih kolumni i brojnih članaka te čestoj gošći u TV i radijskim emisijama, trebalo da se ohrabri i na predavanju Udruge Petkom u 5, koju je osmislila i utemeljila u Zagrebu 1997. godine, progovori o seksualnosti.

Vama je, prema vlastitom priznanju, trebalo 15 godina da o tome progovorite, iz čega nije teško zaključiti da je nama ostalima još teže otvoreno pričati o tome. Zašto je to tako?

- U vezi sa seksom ima puno tajni. Te tajne služe da mistificiraju, povećaju užitak, zaštite od osude... Seksualnost crpi svoju snagu iz životne snage: to je ta jedinstvena energija, životna snaga, elan vitale koju u sebi imamo i koju trošimo izravno ili sublimirajući je u druge aktivnosti. Kako se o seksualnosti piše komercijalno, „žuto“, pornografski i banalno, razumljivo je da sam pristupajući toj temi bila oprezna, jer sam se željela maknuti od lavine nepodnošljive lakoće življenja.

Moji prijatelji na Petku, moj dragi „petkomupetaši“, podigli su visoko ljestvicu svojih kriterija pa ih je trebalo iznenaditi, a ne razočarati. Oni su slušali puno tema o emocijama, moje su tri knjige u nekom smislu nastale u gnijezdu Petka, ali o seksualnosti do sada, osim kroz bezazlene šale i aluzije, nismo govorili. Da bi se govorilo o toj temi kao, uostalom, i izvodilo te aktivnosti u stvarnom životu, potrebno je puno međusobnog povjerenja. Drago mi je da smo to skupa napravili i da smo se do kraja čuli i razumjeli kako bismo postajali još bolji suradnici i prijatelji, otvarajući nove teme i proširujući stare.

Okruženi smo seksom i seksualnošću, oni prodaju novine, mi sve više virimo u tuđe živote, pretvaramo se u ćiribimbaše - kako to kažu u vašem rodnom Splitu. A ipak, kad o tome treba otvoreno razgovarati, uglavnom se nelagodno smijuljimo. Što nas sprečava da i o tome pričamo kao o ostalim problemima?

- U tom sprečavanju da pričamo o seksualnosti ima mnogo razloga: zajedničkih i posebnih. Mi seksualne odnose često nazivamo intimnim odnosima. Pri tome možda želimo zadržati taj oblik komunikacije s drugima u sferi privatnosti. Ipak, ako definiramo intimne odnose na pravi način, tako da kažemo da su to odnosi dvoje ljudi koji međusobno razmjenjuje neke riječi, dodire, mirise i okuse... koje s drugima nedijele, seksualni odnosi ne spadaju uvijek u tu definiciju. Jer se neki seksaju, a da pri tome nisu intimni.

Seksualnost se gura pod tepih, u viceve, njome se ispunjavaju različite predrasude... U znanstvenim istraživanjima ili popularnim anketama se govori, na primjer, koliko posto Hrvata, Engleza ili Iraca… imaju seksualne odnose prije 15 godina... i to ljudi čitaju i možda postaju još zbunjeniji nego što su do sada bili. Gdje sam tu ja? Što bi to za mene značilo?

Neki ljudi imaju, ili misle da imaju, neke posebne želje povezane sa seksualnim ponašanjem pa se boje o njima govoriti radi eventualne osude. Neki se srame jer nemaju dovoljno samopouzdanja... Ne govoreći o toj temi s drugima nemamo se prilike usporediti pa teže razumijemo sebe.

A gledati seksualne odnose kao dio „zabavnog“ programa, u kojemu se seks eufemistički zove „akcija“, pomiče granice onoga što se smatralo normalnim ponašanjem.

Nabrajajući razne oblike seksualnih odnosa i razloge zbog kojih stupamo u njih - od utjehe, ucjene, mita, prisile, koristoljublja, reprodukcije… na kraju ste promijenili retoriku i zaključili da je, zapravo, vođenje ljubavi pravi razlog seksa. Riječ je, dakle, o autentičnoj emociji dvoje ljudi. Možda je zato nerado  dijelimo s drugima, jer nam je previše važna, previše privatna i intimna?

- Govorila sam o raznim razlozima za seks, mnogim razlozima... i jednom jedinom pravom: o seksu kao dijelu autentične pozitivne emocije. Morala sam izreći protutezu. Svjesna da se stvari rade iz ovih ili onih motiva, ali apostrofirajući ljudske motive. Teško je bilo izraziti se na našem standardnom jeziku pa sam se utekla i dijalektu kako bih podcrtala emocionalnu stranu poruke i zapitala sam (se): „…Lipi moji, smišni moji, jesmo li mi judi ili beštije?... Vodimo li mi jubav ili se seksamo. Ili se samo trošimo da bi neko bija pobidnik a neko poraženi?“

Nismo zbunjeni samo kad je riječ o seksualnosti. Teško progovaramo i o preljubu, alkoholizmu, nasilju u obitelji…, neugodno nam je, radije se s mukom nosimo sami. Zašto? Kako se to može promijeniti? Pridaju li mediji premalo pažnje onome što je važno? 

- Oni hrabri ljudi koji se odluče pričati o svojim dilemama s psihologom, psihoterapeutom ili s nekim drugim stručnjakom, često u prvim susretima okolišaju. Teško je otvoriti prave teme pred drugima jer je teško otvoriti pravu temu pred sobom. Otvaranje teme, priznavanje problema, gura nas u obvezu da  krenemo rješavati problem ili barem da se prema problemu koji imamo nosimo s više odgovornosti. Ponekad je lakše zatvoriti oči i patiti nego otvoriti oči i uhvatiti se u koštac sa svojom teškoćom.

Kad i ako otvorimo oči, važno je da nasuprot nas sjedi netko prema kojemu gradimo most od povjerenja. Tek preko takvog mosta možemo poslati riskantno pitanje i dobiti odgovor, raspraviti zajedno, razmisliti bolje. Psihoterapija je, među ostalim, izgrađivanje povjerljivog odnosa.

Mediji koji progovaraju o ovim temama na površan i komercijalizirani način ponekad više škode nego koriste. Površno govoriti o nekoj temi može nanijeti štetu i privid da rješavamo nešto što tek ovlaš spominjemo radi dizanja tiraža.

Polaznici Vaših predavanja očito su Vaša najveća inspiracija. Na kraju rasprave pitate ih o čemu bi idući put željeli razgovarati, što im je na duši. Može li se, iz njihovih želja, iščitati što se promijenilo u našem društvu u tih 15 godina? Muči li nas uvijek jedno te isto ili se okrećemo novim temama? Jesmo li danas više okrenuti sebi ili nas više mori ono što se zbiva oko nas?

- Moji prijatelji na Petku, i svi oni koji će to postati, mahom su pametne dobrice koje zanimaju psihološke teme i dileme. Mislim da se ništa nije promijenilo u ovih 15 godina osim što smo se iz male dvorane preselili u dvostruko veću, a sad nam je i ona premala pa nekad sjedimo na stolovima…

O psihologiji i njezinim važnim temama - prijateljstvu, ljubavi, svađi, emocijama ne uči se u školi pa naša škola na Petku ispunjava jednu veliku prazninu. Mi smo ne samo škola, nego i druženje i podrška i prilika za podizanje samopouzdanja bez obzira na to jesmo li u ulozi predavača, slušatelja ili diskutanta koji pita i odgovara na pitanja.

Petak je naša oaza strpljive i inspirativne komunikacije koja nas već dugo inspirira i potiče da na stara pitanja dajemo nove odgovore. I da postavljamo nova pitanja. Naš program je na www.petkomu5.hr, a svaki naš gost ili stalni član može na njega utjecati svojim prijedlogom.

Razgovarala: Marijana Mikašinović Jambrović

Sviđa ti se?

Klikni Like ukoliko ti se sviđa ovaj članak.

Pretraži INSIDEOUT

Pretraži

InsideOUT Klub

Prijavite se i uživajte u brojnim pogodnostima!

Prijavi me